Strip enciklopedija...

Prije 32 godine, točnije u svibnju 1969. god. na kioscima širom Italije pojavio se novi strip već uigranog tandema autora koji su imena skrivali pod pseudonimima Magnus & Bunker. Bili su to crtač Roberto Raviola (Magnus) i scenarist Luciano Secchi (Max Bunker), a njihovo najnovije djelo nosilo je ime "Alan Ford". Taj je dvojac zajedno radio i stvorio nekoliko stripova od kojih su među popularnijima bili Kriminal i Satanik, predstavnici tzv. "crnog stripa" (fumetto nero) koji su u tom razdoblju bili vrlo popularni u Italiji. U svijet humorističnog stripa zakoračili su kratkim strip gegovima o kralju Maxmagnusu, a zatim se pojavio i Alan Ford, potpuna novost u svijetu stripa, humorističan, ali u sebi je sadržavao elemente "crnog stripa" samo što su ovaj put oni bili prikazani na sarkastičan i groteskan način. Na samome početku publika nije prihvatila taj novitet, i nakon nekoliko objavljenih brojeva i slabe prodaje autori su već namjeravali odustati od cijelog projekta, međutim, sreća im se u zadnji tren osmjehnula i publika je masovno prihvatila strip te se on ipak održao na životu.

Tko je zapravo Alan Ford? On je samo jedan u nizu siromašnih stanovnika New Yorka, koji spajajući kraj s krajem nastoji preživjeti i pronaći posao. Igrom slučaja postaje agent grupe tajnih agenata koji su i sami tek skupina odrpanaca. Tako, osim Alana Forda, vječnog plavokosog mladića, stidljivog i naivnog, čije ime krasi korice stripa, tu je cijela galerija karakterističnih likova, Broj Jedan, glava Grupe TNT, metuzalem, paralitik u kolicima koji zna sve o svemu i svakome, a njegova škrtost identična je onoj Baje Patka (uncle Scrooge). Slijede, Bob Rock, iskompleksiran zbog niska rasta i velika nosa, Sir Oliver, engleski plemić dugih prstiju koji nikada ne propušta priliku da svoje ruke zavuče u tuđe džepove, debeli Šef, nekad zamjenik Broja Jedan a danas samo naslonjač Jeremiji, starcu koji pati od svih mogućih bolesti, stvarnih i nestvarnih, te koji zajedno sa debelim Šefom vrijeme provodi spavajući u Cvjećarnici, glavnome sjedištu Grupe TNT. Tu je zatim i Grunf, izumitelj stvari koje nikome nisu potrebne, a s par centi koje mu Broj Jedan daje za nabavku materijala sastavlja raznolika prijevozna sredstva koja traju toliko koliko i vrijede. Grunf je poznat i po svojim nesuvislim parolama koje su ispisane na majicama koje nosi, poput, "tko spava nije budan" ili "tko hoda ne trči".

Osim tih likova koji čine okosnicu stripa tu je još cijela gomila sporednih likova koji često i nisu sporedni, zapravo, stvoren je jedan cijeli imaginaran svijet čijim stanovnikom postaje i sam čitalac. Tu su tako obični ljudi poput poštara (Pisistrat Nelson i Sigmund Listić), doktora (Brokoli), policajaca (Luke Cikcak), inspektora (Brok), generala (War) te mnogih drugih. Slijede za strip (ne)klasični neprijatelji, poput Superhika, čovjeka smrtonosnog alkoholnog zadaha, modernog Robin Hooda koji pljačka siromašne da bi dao bogatima, koji je ujedno i parodija na američke superheroje; Baby Kate, duh lijepe gangsterke ubijene u Chichagu 20ih godina koju smrt ipak nije spriječila da sa svojom bandom povremeno krene u nove pohode; Gumiflex, čovjek gumena lica koji se u trenu može pretvoriti u bilo koga; njemu sličnih sposobnosti je Arsen Lupiga, manje džentlmen-više lopov, koji za razliku of Gumiflexa nema gumeno lice već je patuljak, vrlo vješt u prerušavanju, i još mnogi, mnogi drugi. Ali niti to nije sve, tu je i cijelo životinjsko carstvo od zmija (Xeres), pelikana (Pellicus), psa (Nosonja), mačka (Prudy), zamorca (Skviki) te nezaobilaznog Klodovika, papagaja koji govori, gotovo ljudskog a ne životinjskog predstavnika Grupe TNT.

Pustolovine su raznolike, od rješavanja razno-raznih klasičnih detektivskih zadataka pa do zarobljavanja zločinaca pomoću prsta uperenog u leđa, putovanja u svemir u kanti za otpatke, sudjelovanja na kvizu u kojem se za pogrešan odgovor dobiva metak u čelo, i sve to da bi po izvršenom zadatku agenti najtajnije grupe na svijetu zaslužili plaću po starom pravilu Broja Jedan, "jedan za sve, sve za jednoga", odnosno po dolar za sve, a ostatak njemu. Danas, 32 godine i skoro 400 epizoda poslije, točnije u rujnu 2001. god. na kioscima širom Italije još se uvijek svaki mjesec pojavljuje sada već stari strip jednog od dvojice autora koji se i dalje skriva pod pseudonimom Max Bunker. Međutim, strip je već odavno izgubio onaj šarm, duhovitost, svježinu, a i publiku koju je nekad imao. Nakon samo 75 nacrtanih epizoda nezamjenjivog Magnusa zamjenjuje Paolo Piffarerio, isprva loše prihvaćen, ali kasnije su mnogi žalili i za njegovim radovima. Već je tada uslijedio polagan pad, kako u primjetnoj kvaliteti crteža, tako, na žalost i u kvaliteti scenarija. Ideje su polako blijedile, a i ona prvotna ideja i koncept stripa sve se više gubila. Nakon Magnusovog odlaska još je desetak godina strip bio prilično popularan ali onda počinje nezaustavljiv pad koji traje još i danas, a broj čitatelja, kao i njihova dobna granica sve se više smanjuje.

Nakon što je godinama Sergio Bonelli Editore preferirao western tematiku u svojim stripovima, u prvoj polovici 80-tih godina prošlog stoljeća došlo je do naglog zaokreta u odabiru tematike novog vala stripova. Godine 1982. pojavio se Martin Mystere koji se bavio tematikom velikih zagonetki i misterija. Taj se odabir pokazao kao pun pogodak te je strip doživio veliki uspjeh. Motivirani uspjehom stripa koji se bavio nečim potpuno novim trebalo je odabrati temu koja će biti nova i dovoljno dobra da zainteresira čitatelje. Tada na scenu stupa mladi scenarist koji je do tada radio scenarije za druge junake u Sergio Bonelli Editore (Zagor, Mister No) i koji je, kako se poslije pokazalo, kreirao jednog od najvećih likova talijanskog stripa i postigao ogroman uspjeh u Italiji i u cijelom svijetu. Taj mladi scenarist zvao se Tiziano Sclavi, tema koju je odabrao je bio horror , a glavnog junaka je nazvao Dylan Dog. Potpuno neočekivano, prve epizode postižu ogroman uspjeh u Italiji, jer je publika očito bila gladna novih i zanimljivih tema, te se horror tematika pokazalapuno zanimljivijom nego što se očekivalo. Dylan Dog već nakon nekoliko brojeve zauzima visoko drugo mjesto po prodavanosti Bonellijevih izdanja odmah iza Texa Willera. U zlatnim vremenima Dylan se prodavao u preko milion primjeraka worldwide, dok danasnja tiraža ovog junaka iznosi jos uvijek nevjerojatnih 300 000 primjeraka mjesečno!!! Veliki doprinos ovakvoj prodaji možemo potražiti u činjenici da je Dylan Dog jedan od rijetkih stripova koji je naišao na dobar prijem u ženskom dijelu populacije, koje čine dobar dio Dylanovih čitatelja!

Dylan je detektiv, istražitelj, ali ne bilo kakav detektiv; on je, kako je sam sebe prozvao, istražitelj noćnih mora. Iako prilično mlad, iza sebe već ima karijeru policajca Skotland Yarda, liječeni je alkoholičar, iza njega su i desetine slomljenih srca, no tko je zapravo Dylan Dog niti sam on ne zna jer njegova je prošlost još poprilično prekrivena velom tajne. Za razliku od svog kolege Sherlocka Holmesa koji je inspiraciju nalazio svirajući violinu on svira klarinet, te u slobodno vrijeme slaže modela galije koju vjerovatno neće nikada dovršiti. Lice Dylana Doga je lice britanskog glumca Ruperta Evereta, što je samo još jedan u nizu Bonelijevih junaka čije lice je uzeto od poznatih glumaca (Ken Parker, Nick Raider, Magico Vento, Tex Willer...). Ako ste zainteresirane za njegove usluge možete ga naći u Craven Roadu broj 7 u Londonu, njegove usluge koštaju 50 funti dnevno plus troškovi, ali nerijetko će preuzeti neki slučaj i bez naknade, tek da zadovolji svoju znatiželju. Najslabija Dylanova točka su lijepe žene sa kojima gotovo u svakoj epizodi završi u krevetu. Nije to tipično »macho« zavođenje koje susrečemo kod nekih drugih junaka, Dylanov pristup ženama je poseban pomalo sjetan, iskren i nabijen emocijama, ali te veze gotovo uvijek traju samo jednu epizodu.

Svijet Dylana Doga je svijet koji mi poznajemo, znači sadašnjost. To je na neki način jedan od problema jer su autori ovom liku točno odredili starost tako da je neminovno da će morat ostariti iako se danas još odlično drži. Glavno mjesto radnje je London u kojem se na samom početku ovog serijala odvijalo najviše epizoda. Kasnije se radnja širila po svim djelovima Velike Britanije i svijeta. Budući da se Dylan Dog bavi jedinstvenim zanimanjem u njegovom svijetu susrećemo sve vrste čudovišta (vampiri, vukodlaci, vještice, čarobnjaci, gnomi...) i ljudi bolesnog uma. Iako se u mnogim epizodama nalazi velika količina krvi, odsječenih glava i strašnih prizora morbidnih ubistava Dylanov svijet odiše velikom dozom poezije i melankolije.

Groucho Marx je Dylanov pomoćnik i najbolji prijatelj. Njegov lik je preuzet od poznatog američkog glumca i komičara Groucho Marxa, jednog od urnebesne braće Marx. On se pojavljuje od prvog broja i omiljena zabava mu je pričanje glupih šala svakome tko ih je u prilici čuti, a to su najčešće Dylan i njegovi klijenti,.na njihovo veliko zgražanje. Nekada sa svojim šalama zna pretjerati no u većini slučajeva samom Dylanu je od velike pomoći, pogotovo kad u ključnom trenutku treba dobaciti Dylanu pištolj kojim ovaj treba ubiti čudovište! Inspektor Bloch je Dylanov bivši šef iz policijskih dana i njegov veliki prijatelj. Budući da je važna osoba u Scotland Yardu nebrojeno puta je pomogao Dylanu sa korisnim informacijama, a i nekoliko puta mu je spasio život. Njihov odnos je više očinski nego li prijateljski iako Bloch često zna prigovarati kako zbog Dylana nikad neće dočekati zasluženu penziju. Jedna od karaktiristika mu je da ne podnosi krv i da redovito povraća na mjestu zločina.

Doktor Xabaras je najveći Dylanov neprijatelj koji se pojavio već u prvom broju. Opsjednut serumom besmrtnosti ovaj čovjek bolesnog uma nekoliko puta je stao na put Dylanu. Nažalost, sudbina se ružno poigrala sa Dylanom jer upravo Doktor Xabaras je njegov otac. Smrt je česti Dylanov neprijatelj. Naravno, ona je prisutna kod svih Bonellijevih junaka, ali kod Dylana je ona prikazana kao fizička osoba u dugoj crnoj halji sa kapuljačom koja u ruci drži kosu. Iz epizode u epizodu nastavlja se nadmudrivanje ova dva protivnika.

Glavni pisac i scenarist je i dalje Tiziano Sclavi, iako je u zadnje vrijeem puno pažnje i vremena posvetio drugim projektima i obavezama, tako da su priliku dobili i ostali scenaristi kao Claudio Chiaverotti, Pasquale Ruju, Medda/Sera/Vigna (tvorci Nathana Nevera), Luigi Mignacco i još mnogi drugi...Grafički kreator Dylana Doga je Claudio Villa koji je do 42. broja crtao i naslovnice , a nakon toga ga zamjenjuje Angelo Stano čije radove možemo vidjeti i danas. Osim njih dvojice, veliki doprinos Dylanovom uspjehu dali su i ostali odlični crtači među kojima ćemo istaknuti najbolje i najpoznatije kao što su Carlo Ambrosini, Bruno Brindisi, Gianpiero Casertano, Giovanni Freghieri, Nicola Mari, Montanari&Grassani i Corrado Roi.

Dylan Dog je trenutno u laganom padu i očito je da autori ne mogu držati isti nivo kvalitete kroz ogroman broj izdanja. U zadnje vrijeme se često pojavljuju već viđene priče i čitatelji sa negodovanjem promatraju što se događa s njihovim omiljenim junakom. Za nadati je se da će se stari lisac Sclavi probuditi iz zimskog sna i vratiti u formu, a intrigantno je i pojavljivanje stranih scenarista poput Robina Wooda, autora jedne od najboljih Dylanovih priča u zadnjih par godina - DD Gigante #9 "L'esercito del'male" i koji pokazuje da ima snagu i maštu da vrati Dylana na vrh talijanske strip produkcije.
Bez obzira na tamne oblake koji su se nadvili nad našim junakom, uvjereni smo da će Dylan uspjeti pobijediti i ovog protivnika!

Druga polovina sedamdesetih godina (sada već) prošlog stoljeća vrijeme je velikih kulturnih i socijalnih promjena u Europi i SAD. Vrijeme je to kad su poratne rane već definitivno zacijelile, nagovještavajući novi svjetki poredak. Otvarala su se nova radna mjesta, životni je standard rastao, a razna su čuda tehnike postajala dio svakodnevnice prosječne obitelji. Moji će se vršnjaci prisjetiti i prvih limenki Coca-Cole koju je neki strani turist bacio u košaru za otpatke (a mi je, kad to nitko nije vidio, izvadili i ponosno izložili na regalu u dnevnoj sobi), prvog kolor televizora ili možda novo uvedene telefonske linije, koja je okupila čitavu obitelj (a i manje sretne, ali zato zavidne susjede). Vrijeme je to kad mediji (posebno televizija) imaju sve veću ulogu u društvu, Punk kultura i avantgardna književnost već su stasale na pepelu Hippie tradicije, a zlatno doba Hollywooda i Western kao njegov klasičan uzorak, bili su već dio povijesti. Zanimanje javnosti okrenulo se nekim novim temama, prije svega hladnoratovskim intrigama, krimi pričama, NLO euforiji, misterijama, hororu… Posebno u Italiji, to je bilo vrijeme velikog gospodarskog procvata. Od siromašne mediteranske zemlje transformairala se u industrijski razvijenu državu zapadnoeuropske provenijencije. Vlada ukida monopol na televiziju i preko noći se rađaju nebrojene privatne stanice koje danonoćno nude različite sadržaje. Tržište je stripova, stoga, bilo ozbiljno ugroženo, pa se pojavila potreba za novim junacima, koji bi redefiinirali taj medij i srušili dotadašnje stereotipe.

U tom kulturnom i povijesnom miljeu, iz pera vrsnog talijanskog scenariste Alfreda Castellija, a po likovnom predlošku crtača Giancarla Alessandrinija, nastala je 1978. (a prvi broj je izašao 1982.) saga o Martinu Mystereu, zaljubljeniku u enigme koje tzv. službena znanost niječe ili pogrešno tumači. Castelli nam već u samom početku predstavlja Martina kao svestranog znanstvenika obdarenog širokom kulturom i neizlječivom znatiželjom. On je arheolog i antropolog, a istovremeno i stručnjak za kompjutere, koji brzo i lako prihvaća nove tehnološke koncepte. Vrsni je poznavalac umjetnosti (u Firenci je studirao povijest umjetnosti) i strastveni kolekcionar starih (a i novijih) knjiga, umjetnina i neobičnih artefakata. Fasciniran je ljudskom civilizacijom u svim njenim pojavnim oblicima; posjeduje zapanjujuće znanje o nebrojenim povijesnim i zemljopisnim činjenicama, kao antropolog dobro je upućen u etnologiju i etnografiju, poznaje mitologiju, religiju i povijest magije, a poznaje i mnoge suvremene jezike, stare alfabete i tajne kodove… U mladosti je proveo neko vrijeme na Tibetu, gdje je pod spiritualnim vodstvom Koota Hoomija stekao treće oko. Od njega je dobio i petnaest tisuća godina staro oružje koje ispušta paralizirajuće zrake, za bilo koga drugog osim njega praznu kutija bez ikakve funkcije. Pored svega navedenog, treba dodati i to da je atletske građe, a da se u opasnim situacijama, od obične ulične tučnjave do preživljavanja u nemogućim vanjskim uvjetima, snalazi instinktom i spretnošću klasičnog akcijskog junaka.

Castelli, međutim, nije imao namjeru stvoriti superjunaka. Zbog toga mu je pored navedenih intelektualnih, kulturnih, ezoteričnih i fizičkih kvaliteta, nadjenuo i mnoštvo (navodno, uglavnom svojih vlastitih) mana i sitnih ljudskih slabosti. Dobar stari stric Marty se voli šaliti na svoj račun, ne srameći se svog straha od starenja (ili, kako to on kaže, kompleksa Petra Pana). On je tašt, voli voditi glavnu riječ u diskusijama, šepureći se svojim znanjem i često ne dopuštajući sugovorniku da dođe do riječi. Unatoč svojoj klasičnoj naobrazbi i smislu za lijepo, vrlo je sklon triviji. On sakuplja razne reklamne drangulije sa svojim likom sumnjive estetske vrijednosti (bedževi, figurice), a tu su redovito i novinski isječci o njegovim pustolovinama itd. Kao svaki muškarac vulgaris on uživa u društvu dama i ne propušta priliku za diskretno (ili malo manje diskretno) očijukanje. On je u principu ipak vjeran svojoj dugogodišnjoj vjerenici Diani Lombard, a njegovi su izleti više nešto što se ponekad da naslutiti, nego nešto što se stvarano događa. Martina je lijepo imati za prijatelja. Čak i na poziv potpunog stranca spreman je uputiti se u avanturu na drugom kraju globusa. S druge strane, on je noćna mora za Aarona, producenta njegovih televizijskih emisija Mystereove misterije, ili pak za izdavače njegovih mnogobrojnih bestsellera. Martin nije osoba koja se da disciplinirati, a još manje netko tko rado obavlja dosadan paperwork (što je, na žalost, najveći dio aktivnosti svakog znanstvenika). Zbog toga koristi svaki izgovor da odgodi ili prekine započeti posao, te vrlo često kasni sa svojim obavezama (kao i yours truely s ovim tekstom). Castelli je, stoga, stvorio lik s uobičajenim ljudskim nedostatcima, koji ga čitateljstvu čine još uvjerljivijim i nadasve simpatičnijim. On je do te mjere humaniziran, da se čini stvarnom osobom, a Castelli ima ulogu njegovog biografa.

U duhu dobre stripovske tradicije, po kojoj jednog junaka još zanimljivjim čine njegovi prijatelji, a neustrašivijim njegovi neprijatelji, u epizodama Martina Mysterea susrećemo plejadu markantnih likova. U prvom redu tu su njegova vječna zaručnica, privlačna i racionalna Diana Lombard i nerazdvojni asistent i najbolji prijatelj, civilizirani neandertalac Java. Pri rješavanju svojih nemogućih slučajeva, on uvijek može računati na logističku podršku newyorške policije pod vodstvom inspektora Travisa, dok često biva zamoljen rješavati najnevjerojatnije zagonetke za račun Chrisa Towersa, funkcionera tajne službe i zapovjednika misteriozne baze Drugdje. Transcendentan štih serijalu daje već spomenuti guru Koot Hoomi, a bilo bi šteta ispustiti i zanosnu plavokosu Angie, san gotovo svakog modernog muškarca…
Među lošim momcima treba istaknuti zloglasnu tajnu organizaciju Ljudi u crnom, koja, ne mareći za eventualne ljudske žrtve (niti u vlastitim redovima), pod svaku cijenu želi očuvati službenu povijest i ustaljeni način mišljenja. Tu je i bivši kolega i prijatelj, a danas njegov najbolji neprijatelj, beskrupulozni Sergej Orloff. Lista neprijatelja je poduža, no spomenimo još i malicioznog Mr. Jinxa, koji je svojim dijaboličnim izumima, efektnim trikovima i nevjerojatnoj sposobnosti da nakon svake (ali stvarno svake) nesreće ponovno uskrsne, čitaocima gotovo simpatičan.

Same priče strukturirane su tako da sadrže mnogo narativnih stilova i još više neobičnih tema. U Martinovim epizodama čitali smo o neobičnim događajima poput misteriozne eksplozije u Tunguski 1908. godine. Vidjeli smo Nessie i upoznali njenog manje simpatičnog australskog rođaka Moha-Mohu. Saznali smo pravu priču o Frankensteinu i svjedočili o interviewu s jednim vampirom mnogo godina prije nego što je snimljen istoimeni hollywoodski spektakl. Martin nas je zaprepastio istinom o Kralju Arturu i vitezovima Okruglog stola, Stonehengeu i legendarnom keltskom čarobnjaku Merlinu. Poveo nas je na put u tajanstvenu Južnu Ameriku, gdje smo s njim rješavali tajnu Teotihuacana i jedva izvukli živu glavu iz egipatskog (!!!) hrama usred prašume u Belizeu. Odveo nas je on i do piramida u dolini Gize, na Macchu Pichu, u daleki Japan, na egzotične otoke Polinezije, u zelenu Irsku, mističnu Veneciju, Tibet, Mongoliju… Otkrio je da usred Londona doista postoji Neverland u kojem ljudi ne stare i simpatični Petar Pan, zloglasni kapetan Kuka i neodoljiva (ali zločesta) vila Zvončica. Da li ste znali da su Asterix i Obelix u stvari bili vukodlaci, a da je Jetty zapravo potomak “povratnika” iz svemira, koji su mutirali kako bi se prilagodili surovim vanjskim uvjetima? S Martinom smo upoznali ljude s fascinantnim ESP sposobnostima, uvjerili se u moć crne i bijele magije, prisustvovali drevnim druidskim ritualima i ušli u Orfejev hram. Saznali smo da od pamtivijeka razna tajna udruženja kontroliraju svjetske tokove u svakom, pa i njihovom najmanjem segmentu, te da su naša slobodna volja i pravo izbora tek privid i neostvariva utopija. Više smo puta susreli i vanzemaljce, a prisustvovali smo i tragičnoj pogibiji jednog od njih. Ušli smo u svijet fikcijske mitologije, gdje je, polazeći od Platonove legende o Atlantidi, gotovo Tolkienovskom konzisetentnošću ispričana priča o dvije nepomirljive drevne civilizacije i njihovom ratu do konačnog uništenja. Sve to, ali i mnogo, mnogo više, donosi nam ova priča koja kroz regularne i specijalne brojeve, bis izdanja, almanahe, gigante, kratke priče i brojne spin-off serije teče, evo već gotovo dvadeset godina, a u pripremi su i novi serijali.

U narativnom smislu, kad govorimo o sagi o Martinu Mystereu ne možemo izdvojiti jedan žanr koji bi dominirao. U ranijim su epizodama nešto prisutniji elementi klasičnog avanturističkog stripa u egzotičnom ambijentu, koji je u to vrijeme bio vrlo popularan. Tako rani Mystere mnogo više podsjeća na Indianu Jonesa, nego na pomalo konvencionalnog uvaženog profesora. U njegovom kasnijem opusu se često izmijenjuju znanstvena fantastika, horor, triler, magija, i krimi. Baš kao i Martin, tako su i njegove priče stvarne. Iako izmišljene, smještene su u današnje vijeme, u svijetu kakvog dobro poznajemo. Raznim pripovjedačkim tehnikama dokumentiraju se epizode i do najsitnijih detalja vezanih uz manje poznate povijesne događaje, što ih čini još uvjerljivijima. Posebna je pažnja posvećena informativnom aspektu epizoda. Tako imamo priliku saznati i mnogo o stvarnim ljudima, mjestima i događajima iz današnjice, koji služe kao okvir za odvijanje radnje. Sam Martin nije prikazan kao fanatičan lovac na misterije, već kao protagonist vođen željom za spoznajom i kao pragmatičan narator. Neobjašnjive fenomene tumači objektivno, isključivo oslanjajući se na činjenice. Pri tome ne donosi vrijednosne sudove (za ili protiv), već se uglavnom ograničava na to da dokumentira nepoznati događaj (u pravilu, u svom računalu). Kao akter, redovito otkriva dosad nepoznate istine o našoj prošlosti. Međutim, Ljudi u crnom su uvijek korak ispred njega i uništavaju svaki materijalni trag koji bi potvrdio Martinove nevjerojatne teze, imajući pri tome jasnu funkciju održavanja serijala u skladu sa (službenom) realnosti.

Unatoč mnogobrojnim usponima i padovima, Martin Mystere je definitivno jedan od najupečatljivijih Bonellijevih likova, koji je postavio nove žanrovske standarde i stripovske klišee, te s vremenom postao referenca i svojevrsni kult. Stoga ne čudi što je Bonelli 1998. godine odlučio obilježiti stogodišnjicu stripa upravo izdavanjem specijalne epizode Martina Mysterea. Martinovo je pojavljivanje na strip sceni 1982. godine, između ostalog, anticipiralo i čitavu jednu novu garnituru likova nove generacije, koja će četiri godine kasnije započeti s njegovom antitezom, Dylan Dogom, potom 1991. nastaviti s Nathanom Neverom, a kasnije i s nizom drugih. Priča o Martinu je priča koja traje, upravo zato jer je naša planeta neiscrpan izvor neobjašnjenih tajni, a inflatorni razvoj novih tehnologija i spoznaja zasigurno će još dugo, dugo, izazivati znatiželju dobrog starog strica Martyja.

1960. godine susreću se Sergio Bonelli, mladi scenarist i sin Gianluigi Bonellija i Gallieno Ferri, mladi i perspektivni crtač. Vrlo brzo među njima nastaje veliko prijateljstvo koje zatim prelazi i u poslovnu suradnju iz koje se 1961. godine rađa lik interesantnog naziva Zagor ( ustvari radi se o skraćenici od Za-gor Te-nay, što na dijalektu Anglokina znači "Duh sa sjekirom"). Naravno, samo ime nema veze sa stvarnim dijalektom, pretpostavlja se da je Sergio Bonelli uzeo slog "Za" od "Za-La-Mort", popularnog junaka talijanskog nijemog filma, dok se za slog "gor" pretpostavlja da dolazi od "Gordon". Prvobitno ime koje je Sergio Bonelli izabrao je bilo Ajax, po poznatom heroju iz grčkih mitova, ali je od njega odustao kad je vidio da postoji deterdžent istog imena!

Glavne odrednice ovog junaka su pustolovina i akcija, uz primjese horora, kriminalistike i pogotovo u zadnje vrijeme fantastike. Inspirirani nekim strip junacima ( Superman, Tarzan ...) Sergio Bonelli i Gallieno Ferri stvorili su lik atletskog izgleda, velikih fizičkih predispozicija i zanimljivog prepoznatljivog kostima. Vremenski period u kojem se odvijaju pustolovine je prva polovica 19. stoljeća, točnije period između 1820. i 1840. godine na području Sjeverne Amerike. Glavno mjesto radnje u Zagorovom svijetu je Darkwood, Zagorovo kraljevstvo, izmišljena šuma smještena na području Sjeverne Amerike u blizini Velikih jezera i Kanade, u kojoj Zagor obitava smješten u kolibi na malenom otočiću u Darkwoodskoj močvari, okružena živim pjeskom koji drži na distanci mnoge nepozvane goste! Darkwood osim močvare predstavlja veliko područje u kojem obitavaju mnoga indijanska plemena kao i vojnička utvrđenja, traperske kolibe i manji gradovi u kojima žive pretežno bijelci. Između svih njih Zagor se trudi postići potrebnu ravnotežu sklada i razumijevanja, ponekad na granici incidenta i većih problema sa pokojim izgubljenim životom i razaranjem, a ponekad na miran način i bez nepotrebnih žrtava.

Naravno, pustolovnog duha Zagor nerijetko kreće na daleka putovanja ostavljajuči Darkwood iza leđa, najčešče odazivajuči se da bi pomogao prijateljima. Uz to što je proputovao gotovo cijelu Sjevernu Ameriku posjetio je i Artik, Greenland, Škotsku, Karibe pa čak i Afriku.

Zagor je klasičan heroj, čovjek koji mrzi nepravdu i koji je svoj život je posvetio borbi protiv kriminalaca i zlikovaca najnižeg kova. Njegovo pravo ime je Patrick Wilding. Još dok je bio dječak preživio je strašnu tragediju u kojoj gubi roditelje. Zagor se spašava zahvaljujuči ocu koji ga baca u rijeku iz koje ga nešto kasnije izvlači Wandering Fitzy, simpatični lutalica i filozof koji je napustio civilizaciju da bi živio u miru i tišini u prirodi. Fitzy zamjenjuje Zagoru izgubljenog oca i podučava ga mnogim vještinama. Upravo njegovom zaslugom Zagor savladava vještinu rukovanja sjekirom do savršenstva. U konačnom obračunu Zagor ubija Salomona Kinskya, ubicu svog oca, koji mu na samrti otkriva pravu istinu o njegovom ocu, ali i gubi svog drugog oca i mentora Wandering Fitzya koji je stradao u okršaju. Mladi Patrick Wilding se zaklinje kako če se do kraja života boriti protiv nepravde, a slučajan susret sa glumačkom skupinom Sullivanovih rezultira osmišljavanjem kostima (crvene majice sa žutim krugom u kojem je lik orla sa raširenim krilima, koji znači da je Zagor izaslanik Manitua) i novog imena .

Kao i svaki superheroj koji drži do sebe, tako i Zagor ima svog vjernog pomoćnika i suputnika u brojnim avanturama. Don Chice Felipe Cayetano Lopez y Martinez y Gonzales ili kraće Čiko je simpatični, prožrdljivi nespretni Meksikanac, kombinacija izmeđju komičnog "sidekicka" i Sanča Panse, koji stalno upada u nevolje nadmudrujući se sa sumnjičavim barmenima pokušavajući dobiti ručak na kredit, u čemu mu često pomaže Trampy, simpatični lutalica kojemu Čiko uvijek pokvari "savršeni posao". Kao i Zagor, i Čiko ima svoje indijansko ime - "maleni čovjek sa velikim trbuhom". Osim Čika, Zagor ima još mnogo prijatelja od kojih ćemo spomenuti samo neke.Tonka, poglavica Mohawka i Zagorov krvni brat i vjeran prijatelj koji zna za mnoge Zagorove tajne i trikove kojima se Duh sa sjekirom koristi da bi održao mir u Darkvudu no nikada ga zbog toga nije manje poštovao; Digging Bill, smušeni tragač za blagom, čija velika želja da konačno pronađe zakopano blago vrlo često uvlači Zagora i Čiku u potpuno neplanirane pustolovine u kojima ih čekaju brojne neprilike; Kapetan Fishleg, prekaljeni morski vuk koji je prošao mnoge pustolovine koji zahvaljujući svojoj vjernoj posadi plovi svojim brodom “Golden baby” preko mnogih mora; Many eyes (nama poznatiji kao Mnogooki), smiješni indijanski vrač koji je dobio ime jer zbog slabog vida nosi naočale koje je prihvatio kao odličan izum bijelaca i koji je u mnogim situacijama osmislio trikove kojim će se Zagor poslužiti da bi pridobio volju poglavica Darkwooda; Doc Lester, predstavnik trapera i veliki Zagorov prijatelj koji nadimak Doc nosi s razlogom; naime dok je bio u civilizaciji bio je zubar.

Osim brojnih prijatelja, tu su još brojniji neprijatelji, među kojima se najviše ističe Hellingen, zasigurno najveći Zagorov neprijatelj. Ovaj izopačeni ludi genij sa izumima ispred njegovog vremena postavio je na noge golemog Titana, sagradio bojeve rakete, ostvario kontakt sa izvanzemaljcima i uspio pobjediti smrt; baron Rakosi, vampir s kojim se Zagor susreo nekoliko puta. Kao i Hellingen ovaj stvor ima tisuće života i sigurno će još mnogo puta stati na put Duhu sa sjekirom; Kandrax, Keltski druid sa magičnim moćima s kojim se Zagor također susreo nekoliko puta.

Prvi brojevi izlaze u "striscia" formatu, da bi nakon što je stekao veliku naklonost čitatelja u Italiji, 1965. godine preuzima "Tex gigante" iliti "Bonelli format" i nastavlja izlaziti u okviru edicije Zenith. Prve epizode koje su objavljene u striscia formatu ponavljaju se u novom formatu da bi se zatim nastavilo sa novim epizodama. Do 1980. godine glavni scenarist Zagorovih pustolovina bio je Sergio Bonelli koji je za obavljanje tog posla koristio pseudonim Guido Nolitta, da bi nakon toga Zagora preuzeli Marcello Toninelli i Ade Capone , da bi početkom prošlog desetljeća glavni scenaristi postali Mauro Boselli i Moreno Burattini. Zagorove epizode pisali su i drugi poznati talijanski scenaristi kao Alfredo Castelli, Tiziano Sclavi, Gianluigi Bonelli i mnogi drugi...
Naravno, važan dio Zagorovog tima i jedan od glavnih uzroka Zagorova uspjeha su odlični crtači, među kojima je legendarni Gallieno Ferri, po mnogima najbolji crtač Zagora, koji je Zagoru podario svoje lice i koji je nacrtao sve Zagorove naslovnice, zatim stari majstori Frank Donatelli i Franco Bignotti koji su nažalost preminuli, te novi val autora Carlo Raffaele Marcello, Mauro Laurenti, Raffaele Della Monica, Alessandro Chiarolla, Marco Torricelli, Gaetano Cassaro, Stefano Andreucci, Massimo Pesce , Maurizio Dotti i mnogi drugi....

Zagor je u lipnju 2001. napunio 40 godina izlaženja i čini se da će pod sigurnim vodstvom Bosellija i Burattinija doživjeti još puno godišnjica! Avantura se nastavlja!

Priča o Mister Nou službeno počinje u lipnju 1975. godine kada je u izdanju izdavačke kuće Sergio Bonelli editore (koja se tada zvala Editoriale Cepim) izašla prva epizoda sa avanturama našeg junaka nazvana jednostavno "Mister No". Kreirao ga je Sergio Bonelli koristeći pseudonim Guido Nolitta (iza kojeg je već stajalo nekoliko uspješnih serijala, Zagor prije svih), ali Mister No je imao malo dodirnih točaka sa ostalim Bonellijevim junacima: nije bio western, toliko omiljen čitateljima Texa, nije računao na zabavan i razuzdan mix načinjen od tisuću literarnih, filmskih i strip predložaka/polaznih točaka/varijacija na temu koji je krasio popularnog Zagora i definitvno se odricao vedrih i veselih postulata avanture na kojima je počivao uspjeh adolescentnih serija poput Kit Tellera ili Komandanta Marka. Tako na 8. stranici prvog broja na scenu stupa dinamičan i raspjevan mladić, koga život očito nije mazio (što je vidljivo po prerano posijedijelim zaliscima, borama smežuranom čelu i brazgotinama koje nosi po cijelom tijelu, uspomenama iz rata) i ulazi ravno među likove koji su ostavili dubok trag u priči o talijanskom stripu. On se zove Jerry Drake ali za sve nas on je jednostavno Mister No, nadimak koji je zaradio 1941. sudjelujući u američkom dobrovoljačkom odredu "Letećih tigrova" koji su se borili na kineskoj strani protiv japanskog agresora (koji su između ostalog i zaslužni za to ime koje mu je dao okrutni pukovnik Saiko), nadimak kao stvoren za njega, koji će ga pratiti dok je živ! Mister No je uporno govorio NO (NE) japanskom pukovniku koji ga je ispitivao i mučio, NE krutoj vojničkoj hijerarhiji i užasima rata, NE licemjerju i lažnim vrijednostima suvremenog svijeta, NE tlačenju slabih od strane jakih!

Mister No je Njujorčanin, veteran drugog svjetskog rata koji je sudjelovao u brojnim bitkama (u zračnim bitkama nad Filipinima, zatočen u logoru u Burmi, borio se na Guadalcanalu i Pacifičkim otocima, sudjelovao u oslobođenju Rima...) i koji se osjećao nesposobnim da se uklopi u normalan život nakon povratka iz rata. Zbog toga, u drugoj polovici 1950. odlazi u Južnu Ameriku, u Brazil i maleni gradić Manaus u potrazi za drugačijim životom neopterećen problemima suvremenog čovjeka, potragom za slavom i bogatstvom i pun prezira prema "american way of life" i koji kao da je jedan od likova "On the Road", knjige manifesta beat generacije Jacka Kerouaca i Neala Cassidya (s kojima se, nota bene, i susreće u jednoj od svojih brojnih avanutra), vođen jedino željom da živi slobodno s Piperom i bocom Whiskeya u ruci, ali upravo ga taj način života i poziv koji je odabrao prevozeći turiste diljem Južne Amerike uvlači u brojne nevolje i prisiljava da pribjegne nasilju od kojeg je bježao i koje ga poput sjene prati gdje god krene.

Mister No je, kako je sam Sergio Bonelli izjavio u jednom interwievu, nastao prema stvarnom liku kojeg je Sergio vidio na jednom od svojih brojnih putovanja:"...Da, bio sam u Palenqueu, u Meksiku i susreo sam mladog i zgodnog mladića na ruševnom aerodromu.Nosio je kožnu jaknu i zvao se Kapetan Vega, ime koje je perfektno odgovaralo strip junaku! Imao je opasač s pištoljem i letio je po Yucatanu gore dolje prevozeći životinje, povrće i razne namirnice i kad god je sreo turiste, samo bi pokazao na sjedalo za putnike i rekao:'Ok, odvest ću vas gdje god želite'! Tada mi se rodila ideja o junaku koji će biti pilot Pipera, ali sam odlučio serijal smjestiti u Amazoniju...."
Mister No je inače svojevrsni alter ego svog oca, Sergia Bonellija, lik kroz koji Sergio progovara o svojim velikim ljubavima osim stripa: jazz glazbi, putovanjima i velikim prostranstvima, moralnim problemima suvremenog društva, a nerijetko su avanture opisane u njegovim epizodama inspirirane dugim posjetima Amazoniji, gdje bi Sergio išao u potrazi za inspiracijom, ali i Africi i drugim mjestima gdje ga je neobuzdani pustolovni duh odveo!

Mister Noova "sadašnjost" je kraj 50-tih godina prošlog stoljeća, ali njegova "biografija" je potanko objašnjena tijekom izlaženja, počevši od najranijeg djetinjstva i ranih 30-tih kada je kao mali dječak odrastao na vrelom asfaltu Brooklynških ulica preko ratnih 40-tih i ratišta širom svijeta sve do dolaska u Brazil. Većinu vremena Mister No provodi ljenčareći po Manausu ispijajući bezbrojne boce kačake i viskija sa svojim prijateljima u konstantnoj potrazi za mušterijima, bili oni inženjeri, misionari, bogati turisti, istraživači ili naučnici. Vjerni pratitelj u mnogo avantura mu je Otto Kruger ili Esse Esse, bivši pripadnik njemčke SS divizije čija je prošlost dijelom objašnjena u tri kratke priče objavljene kao dodaci specijalnim brojevima. Esse Esse je bivši njemački vojnik ali ne i nacist jer je bio primoran da sudjeluje u ratu mimo svog pristanka. Kruger je ekspert u rukovanju nožem i nerijetko je koristeći ga spasio Mister Noa i sebe iz naizgled bezizlaznih situacija. Zatim, jedan u nizu važnih Mister Noovih prijatelja je Phil Mulligan, bivši suborac na Pacifiku i privatni detektiv koji je postao pisac koji pše kriminalističke priče u kojima je glavni junak niko drugi nego Jerry Drake! U Manausu imamo nezaobilaznog Paola Adolfa, simpatičnog barmena koji vječno utjeruje dug od Mister Noa, pa simpatični crnac Dana Winter, pjevač i gitarist, Narednik Oliveira koji uporno sanja dan kad će spremiti Mister Noa iza rešetaka i cijelu plejadu mehaničara, barmena, pilota,policajaca i muzičara širom Južne Amerike.

Važnu ulogu u Mister Noovom životu zauzimaju žene! Mister No je okorjeli zavodnik, pravi Don Juan sa puno uspjeha kod žena, ali koji uporno izbjegava zamku braka u koju su ga moge neuspješno pokušale namamiti (uz jednu iznimku, Mister No je proveo jedan dio života kao pripadnik plemena Yanoama i bio oženjen prelijepom Indios djevojkom koju je ubio ljubomorni suplemenik). Svakako, najvažnija od svih žena u njegovom životu je lijepa plavokosa profesorica arheologije Patricia Rowlands s kojom je imao nekoliko avantura, zatim lijepa pilotkinja Debora, pa strastvena Miranda Cordeiro, kćerka jednog od zemljoradnika iz Sertaoa, pa tri lijepe vlasnice Ipanema bara u Manausu, Madalena, Irene i Maria, tajna agentica Delia... Iako se serijal odvija u ranim pedesetim godinama, žene koje Mister No sreće uglavnom su odlučne i nezavisne moderne žene i uglavnom igraju pozitivnu rolu u njegovim avanturama, mada smo sreli i par negativki!

Mister No nema arhetipskog neprijatelja koji se opetovano pojavljuje kroz cijelu sagu. Njegovi neprijatelji su obično prikazani kao naizgled normalni ljudi koji tek nakon što ih Mister No preveze na željeno mjesto pokažu svoje pravo lice i ambicije, jedna široka galerija likova koja nije prikazan u crno-bijelom tonu koji dozvoljava čitatelju da donekle i simpatizira sa negativcem.Ipak, jedan od najupečatljivijih negativaca je japanac Ishikawa, u neku ruku nemilosrdni alter ego Mister Noa, kojeg shvaćanje i osjećaj časti tjeraju da uništi Jerryjem život i s kojim se Mister No obračunava u borbi na život i smrt na New Yorkškim dokovima.

Sergio Bonelli je dugo bio glavni scenarist Mister Noovih pustolovina da bi konačno krajem osamdesetih napustio pisanje scenarija pritisnutim obvezama vođenja izdvačke kuće, a glavnu ulogu je preuzeo Luigi Mignacco. na stvaranju Mister Noa velik obol su dali i ostali poznati scenaristi kao Alfredo Castelli, autor Martin Mysterea, Tiziano Sclavi, autor Dylan Doga, Maurizio Colombo, Stefano Marzorati, Michele Masiero, dok velike zasluge za grafičku relizaciju lika nosi Roberto Diso koje je redizajnirao lik i podario mu svoje lice (lik Mister Noa je praktički autoportret mladog Roberta Disoa) i tako definirao Mister Noa kakvog ga znamo danas, iako je Gallieno Ferri crtao svoju, originalnu verziju Mister Noa na naslovnicama. Dubok trag su ostavili također i Franco Bignotti, Franco Donatelli, Marco Bianchini, Fabio Civitelli, braća Domenico & Stefano Di Vitto i mnogi drugi autori...

Mister No je nedavno proslavio 300. broj, ali je serijal u dubokoj krizi i samo ga činjenica što je Sergio Bonelli emotivno vezan za svog "sina" spašava od zatvaranja. Nažalost, izgleda da su autori izgubili motiv i inspiraciju za pričanje velikih Priča o simpatičnom pilotu iz Manausa i možemo se samo nadati da će u narednim godinama Mister No ugledati svjetlo na kraju tunela, kao što se desilo i Zagoru kojeg su uspješno renovirali i spasili Burattini i Bosselli. Bilo kako bilo, Mister No će još dugo ostati u srcima svih nas kojima je avantura u srcu i koji sanjaju o beskrajnim zelenim prostranstvima Amazonije!
Vaya con Dios amigo!

BROJ 1

IME I PREZIME : Broj Jedan (Njegova visost)
ADRESA : Tajno skrovište u pothodniku podzemne željeznice u New Yorku.
PRIJAŠNJE ZANIMANJE : N/A
POSEBNI ZNACI : Paraliziran, u invalidskim kolicima.
PRVI PUT SE POJAVLJUJE U EPIZODI : 11
DOB : Nepoznata
VISINA : Nepoznata
TEŽINA : Neizmjeriva

Dugobradi plaralitičar, nepoznatih godina, glava je grupe TNT. Usprkos njegovoj tisućljetnoj starosti on je bistre pameti, inteligentan ,vrlo lukav, ali i vrlo loše naravi. Kako sam tvrdi, poznaje gotovo, ako ne i sve najpoznatije povijesne ličnosti o kojima katkad i pripovijeda priče, uvijek nezainteresiranom slušateljstvu grupe TNT. Broj Jedan živi u tajnom skrovištu, u newyorkškoj podzemnoj željeznici, zajedno sa papagajem Klodovikom.


ALAN FORD

IME I PREZIME : Alan Ford
ADRESA : Cvjećarnica u šestoj aveniji aveniji u New Yorku.
PRIJAŠNJE ZANIMANJE : Reklamni stručnjak
POSEBNI ZNACI : Plavokos, plavook. Nosi plavu majicu i plave hlače.
PRVI PUT SE POJAVLJUJE U EPIZODI : 1
DOB : 25 godina
VISINA : 180 cm
TEŽINA : 62 kg

Alan je najmlađi (ljudski) član grupe TNT.
Stidljiv je, skroman i naivan, nikad ne srlja u opasnost, ali često upada u nevolje.
Alan je siroče, nema roditelja ni rodbine.


BOB ROCK

IME I PREZIME : Robert Rock
ADRESA : Cvjećarnica u šestoj aveniji aveniji u New Yorku.
PRIJAŠNJE ZANIMANJE : Bez stalnog zaposlenja
POSEBNI ZNACI : Crnokos, izrazito velika nosa i niska rasta.
PRVI PUT SE POJAVLJUJE U EPIZODI : 1
DOB : 35 godina
VISINA : 150 cm
TEŽINA : 47 kg

Bob pati od dva kompleksa, prvi je nizak rast dok je drugi njegov veliki nos. Zbog toga je vrlo osjetljiv i razdražljiv, ali u poduhvatima grupe TNT jedan je od najhrabrijih agenata. Bob je siroče, majka mu je poginula u neuspjeloj pljački banke, a otac umro o državnom trošku na električnoj stolici. Ima tri brata blizanca s one strane zakona.


SIR OLIVER

IME I PREZIME : Sir Oliver od loze Oliver-Oliver
ADRESA : Cvjećarnica u šestoj aveniji aveniji u New Yorku.
PRIJAŠNJE ZANIMANJE : Lopov
POSEBNI ZNACI : Neobrijan, nosi polucilindar i monokl, otmjeno se ponaša.
PRVI PUT SE POJAVLJUJE U EPIZODI : 2
DOB : 42 godine
VISINA : 176 cm
TEŽINA : 75 kg

Engleski plemić koji je napustio svoju zemlju zbog neslaganja s policijom. Krasi ga osobina da ukrade što god stigne, a to mu često i uspijeva, zahvaljujući snalažljivosti i izuzetnim govorničkim osobinama.


ŠEF

IME I PREZIME : Gervasius Twinklminkelson
ADRESA : Cvjećarnica u šestoj aveniji aveniji u New Yorku.
PRIJAŠNJE ZANIMANJE : Općinski pisar za krasopis.
POSEBNI ZNACI : Prosijede kose, svijetlih očiju.
PRVI PUT SE POJAVLJUJE U EPIZODI : 1
DOB : 50 godina
VISINA : 170 cm
TEŽINA : 92 kg

Zamjenik Broja Jedan, koji s vremenom postaje sve lijeniji i lijeniji, a dane provodi u spavanju ili prepirci s pomoćnikom, koji se odaziva na ime Jeremija, Šef je postao udovac ubrzo nakon dolaska u grupu TNT.


JEREMIJA

IME I PREZIME : Jeremija Leš
ADRESA : Cvjećarnica u šestoj aveniji aveniji u New Yorku.
PRIJAŠNJE ZANIMANJE : Ulični prodavač limuna.
POSEBNI ZNACI : Nosi naočale, ima samo jedan zub, ćelav je.
PRVI PUT SE POJAVLJUJE U EPIZODI : 1
DOB : 52 godine
VISINA : 165 cm
TEŽINA : 58 kg

Jeremija je starčić talijanskog porijekla, kojeg progone sve poznate bolesti, a i neke koje sam izmišlja. Zajedno sa Šefom radi u cvjećarnici, a kad se ne tuži na svoje boljke, spava blaženim snom.


GRUNF

IME I PREZIME : Grunt Von Grunt
ADRESA : Tajno skrovište Broja 1.
PRIJAŠNJE ZANIMANJE : Pomoćnik u prodavaonici voća i povrća.
POSEBNI ZNACI : Nosi avijatičarsku kapu i naočale.
PRVI PUT SE POJAVLJUJE U EPIZODI : 1
DOB : 55 godina
VISINA : 175 cm
TEŽINA : 82 kg

Emigrirao je u SAD nakon 2 sv. rata no zadržao je vojničke navike i poštovanje prema vojničkoj disciplini. Došavši u SAD promijenio je bivše ime Grunt u Grunf. Grunf je izumitelj, uglavnom beskorisnih stvari te je zadužen za prijevozni park grupe TNT.


KLODOVIK

IME I PREZIME : Klodovik, papagaj
ADRESA : Tajno skrovište u pothodniku podzemne željeznice u New Yorku.
PRIJAŠNJE ZANIMANJE : N/A
POSEBNI ZNACI : Inteligentan papagaj koji moze misliti i govoriti.
PRVI PUT SE POJAVLJUJE U EPIZODI : 100
DOB : N/A
VISINA : N/A
TEŽINA : N/A

Klodovik je papiga koja govori osamnaest jezika i sedamdeset i sedam dijalekata koju je Broju Jedan poklonio njegov djed, i od tada taj papagaj živi u njegovom tajnom skrovištu gdje mu je najčešći zadatak braniti se od verbalnih i fizičkih napada njegove visosti. Klodovik i sam često učestvuje u poduhvatima Grupe TNT.


SKVIKI

IME I PREZIME : Skviki, zamorac
ADRESA : Šefov šal.
PRIJAŠNJE ZANIMANJE : N/A
POSEBNI ZNACI : Bijelo krzno, živahne oči.
PRVI PUT SE POJAVLJUJE U EPIZODI : 21
DOB : 1 godina
VISINA : 10-15 cm
TEŽINA : 7-8 dag

Skviki je zamorac kojega je pronašao Šef te mu napravio dom u šalu kojeg uvijek nosi oko vrata. Iako Šef rijetko kada i sam dolazi do hrane, za Skvikija se uvijek nađe list salate. Dok je u Grupi TNT bio Nosonja, Skviki je često dolazio u sukob sa njim. Osim Nosonje opasnost mu uvijek prijeti i od Boba.


NOSNJA

IME I PREZIME : Nosonja, pas
ADRESA : Cvjećarnica u šestoj aveniji aveniji u New Yorku.
PRIJAŠNJE ZANIMANJE : N/A
POSEBNI ZNACI : Bijelo krzno s tamnim pjegama, velike crne uši.
PRVI PUT SE POJAVLJUJE U EPIZODI : 18
DOB : 4 godine
VISINA : 85 cm
TEŽINA : 37-38 kg

Nosonja se prvi put pojavljuje u broju 18 i od tada je bio stalni član Grupe TNT sve dok ga Broj 1 prije svoje lažne smrti nije otjerao i od tada se nalazi u vlasništvu Tromba.


.
.

Max Bunker, pseudonym of Luciano Secchi (born 24 August 1939) is an Italian comic book author.

Secchi was born in Milan. His career started with a western style comic book Maschera Nera (Black Mask), in 1962, and went on to enjoy success with Kriminal and Satanik in collaboration with Magnus (Roberto Raviola).[1] Also with Magnus, the series Maxmagnus proved successful, though arguably Bunker's most famous comics series is Alan Ford (published in May 1969), for which he wrote scenarios, with Magnus responsible for the artwork in the first 75 issues.

Magnus
(Roberto Raviola)
(31/5/1939 - 5/2/1996, Italy)

Roberto Raviola, best known as Magnus, was specialized in so-called "fumetti neri" (adult comics). After working as an illustrator for a while, he started his comic career in 1964. He used the pseudonym Magnus, derived from the Latin expression 'Magnus Pictor Fecit' ("A Great Painter Did It"). He teamed up with writer Luciano Secchi (Max Bunker), with whom he launched successful series like 'Kriminal' (1964-71), 'Satanik' (1964-70), 'Dennis Cobb Agente Secrete SSO 18' (1965-67) and 'Alan Ford' (1969-75, 1986) and 'Gesebel' (1966), published in pocket comics by Corno. The duo Magnus-Bunker aditionally pruduced 'Maxmagnus' for Eureka magazine between 1968 and 1970.

In 1975, Magnus started the series 'Lo Sconosciuto', which was published in magazines like Strisce e Musica and Orient-Express. In 1977 and 1978, he traveled with the acting company La Compagnia della Forca through Minor Asia. Upon his return in Europe, he started the long saga 'I Briganti', based on a Chinese novel. He additionally created 'Milady 3000' in 1980 and returned to the pocket genre with the humorous comic 'Necron'.

Magnus's work has also been introduced in France through the magazines Métal Hurlant and L'Écho des Savanes and publishers like Albin Michel and Magic Strip. In L'Écho des Savanes, he began the erotic serial 'Les 110 Pilules', which was later continued by Georges Pichard. In 1988, Magnus did art on 'I Femmine Incantate' for Dolce Vita. Shortly before his death, Magnus illustrated 'The Valley of Terror', a long episode of 'Tex Willer' written by Virgilio Muzzi for Bonelli.

Thrilling fumetti of the 1960s - Italian Comics

KRIMINAL, SATANIK AND THE OTHERSThere's more to Italian comics than Diabolik - Luciano Panella gives us the second part of his history of 60s Fumetti.Like all successful characters, between 1963 and 1966 Diabolik gave way to many imitators, less stylish and more violent than him, all bearing evocative names: the most famous were Kriminal and Satanik. The others, Sadik, Infernal, Demoniak, Makabar, Spettrus had a shorter existence in newsstands.
Diabolik was called il genio del crimine (the genius of crime) and was elegant and stylish; on the contrary Kriminal, was nicknamed il genio del male (the genius of evil - crime was not enough for him) is a melancholy character.





His real name is Anthony Logan, and he became a murderer to revenge his father. He uses black tights and a skull as a mask, to frighten his victims. Kriminal is a lonely character, a kind of rebel without a cause and his traditional enemy is Inspector Milton from Scotland Yard.
Kriminal appeared twice on the screen: in 1967 in "Kriminal", directed by Umberto Lenzi, and in "Il Marchio di Kriminal", directed by Fernando Cerchio in 1968, in both cases interpreted by Glenn Saxon.






Still more complex and cruel is the story of Satanik.

Satanik is a young but terribly ugly scientist, Marny Bannister; she is tired of being considered only a good scientist and to be laughed at by men: with the help of a magic potion, she transforms herself into a very beautiful girl, and she decides to take her revenge against all her past life.

Satanik and Kriminal try to rebel against the violence they suffer in their everyday life; they are not brilliant or elegant: poor Satanik, in particular, is a sad character: she lives in a miserable flat, she has no friends or fiancés, she can only have 'one night stand' lovers who will never know her true personality.

Satanik also appeared on the screen in 1967, interpreted by the beautiful Magda Konopcka; for censorship problems, Satanik's continuous search of sex and violence was much softened in the film, which ends with her death.

All this violence began to bore the public and gradually all Diabolik imitators went out of fashion.

Kriminal and Satanik were published until 1974; but in the early seventies adult comics had turned toward horror or sexy subjects. The new characters were sexy heroines like Lucrezia, a princess, Zora the vampire, Isabella the pirate.

Of course, after 30 years, Isabella and all her colleagues too have been rediscovered and appreciated by trendy readers; but they never really succeeded in becoming popular icons of their time, like Diabolik, Kriminal and all the others 'geniuses of evil'.

What was the reason of their success?

Well, the answers are many. Some critics could say that it was the reaction against post war Italy - considered a moralist country, deeply influenced by the government and by the Church; others might suggest that this was the result of twenty years of fascist censorship, which deprived Italy from the contact with international cultures and everyday life as a subject for books and films.

In my opinion the reason for the success of Diabolik, Kriminal and all the others is that they were something completely new.

They were the first comics meant for adults, the first comics with a negative hero, the first comics with reference to sex and violence.

One more reason of success is the sinister charm they still retain: beautiful Eva sitting next to Diabolik driving his Jaguar, sexy Satanik killing her lovers, or even minor heroes like Infernal or Spettrus, tormenting their victims, seem nowadays even romantic, compared to what we see everyday on TV!

Thrilling fumetti of the 1960s - Italian Comics

Danger: Diabolik - not the film but the comicLucianno Panella gives us the first part in his history of Italy's finest anti-hero.


Till 1962 comics were considered children readings in Italy but in that year the whole country was shaken by the birth of a new character, who would prove his long lasting influence not only on Italian comics but also on Italian culture: Diabolik.

Diabolik is a young, beautiful man, resembling Robert Taylor, the Hollywood film star of the '50s, and as the name suggests, is a completely negative character, which was something completely new for the time.


Diabolik was created by two school teachers, the sisters Giussani who, maybe in reaction to the Italian conformist climate of those years, decided to create a character who had to be bold and brave, like the traditional 'good' heroes of the comics, but whose energy and courage would be completely devoted to crime.


Diabolik, called 'the genius of crime', is primarily a thief. He lives in a luxurious hideaway in Clerville, an improbable Anglo-Saxon town, where the inhabitants have bizarre half Italian half English names, like Marina Palmer or Michele Cester.


Diabolik is rich, drives a Jaguar and has a sophisticated laboratory where he works the special masks he frequently uses for his crimes. He easily kills, and does it with pleasure: in particular he likes stabbing, strangling or poisoning his victims. He is always successful and is always persecuted by police inspector Ginko, who never succeds in catching him.





Diabolik has no moral values except his absolute faithfulness to his fiancée Eva Kant, a beautiful blonde heiress was robbed by him in one of the first episodes, but then fell in love with him and became his assistant.


Diabolik and Eva, when off duty, lead the quiet life of a middle class couple: they read newspapers sitting on the sofa, sunbathe by their swimming pool, sometimes they go on holiday abroad. The success in their stories is due perhaps to the completely fantastic element mixed with precise details of contemporary life and with an accurate style in describing fashion and cars.


Diabolik was to become the first and the most famous character of the Italian "Fumetti": he was criticized, banned by parents organizations, satirized on TV.
In 1966 the singer Jonny Dorelli created the TV comic character of Dorellik, un unlucky thief and sang the song "Arriva La Bomba", recently remixed by Gent International on their debut LP 'G 15'.


In 1966, as a consequence of a big press campaign against violence in comics, sisters Giussani began to soften Diabolik stories. He began killing only other criminals, and when possible he began avoiding it, preferring narcotics to daggers.

In 1968 Diabolik appeared on the screen with the title "Danger: Diabolik" starring John Philip Law and Marisa Mell. The film had no success, despite the charm of the two actors, the music by Morricone and the psychedelic decor (kindly lent from Barbarella, filmed in the same studios). Maybe its failure was due to the fact that Diabolik was a succesful hero, but Italian censorship of the time didn't allow a bad character to win. Producer Dino de Laurentis and director Mario Bava decided to have the end of the film open to interpretation, open to a sequel, which never came to light.







Years went by, and what happened to Diabolik? Old age has softened him but he is more popular than ever. Like an old movie star, his face is used for advertisements, festivals, cd covers. He renounced violence, then he stopped killing, and with the time he became more and more 'politically correct' to the point that two years ago Diabolik and Eva were used for a state advertisement campaign against people abandoning animals! The man who was known as the 'genius of crime' begging people not to abandon their pets in summer!